Obredni rad i mudrost iza: Povezivanje sa duhovnom snagom prirode

Život sam, priroda i veličina čoveka obično su daleko veći nego što mi svesno priznajemo i razumemo. Sve što je izvan okvira našeg mentalnog razumevanja smatramo magijom, iako su to uobičajeni životni procesi, jer život sam po sebi jeste magičan. Pogledajmo kako nastaje život: od našeg dolaska iz nevidljivog sveta, preko procesa stvaranja tela, delovanja genetike, do rađanja novog bića. Pogledajmo čitav ovaj svet sa svim različitostima unutar sebe: 7 milijardi ljudi od kojih je svako zaseban univerzum. Zar sve to nije magično? Sila kreacije života, Zemlje, prirode, boga, izaziva poštovanje. Ne moramo sve razumeti, niti smo sposobni, naročito ne umom. Um je nesposoban da razume koncept duše, jer je duša veća, zbog čega je um u panici. U težnji za paranoidnom kontrolom, odsekli smo se od mnoštva najprirodnijih koncepata, među kojima je i duhovna komunikacija sa prirodom. Sazdani smo iz prirode i zavisni od neprekidne interakcije s njom: udišemo ono što stabla izdišu, pijemo i lučimo vodu, sastavljeni smo od minerala koji su stari milijardama godina, koliko i Zemlja. Posedujemo duhovni aspekt, a svojih apstraktnih delova danas se toliko plašimo, da se ono što jesmo graniči sa tabu temom.

U filozofiji Ifa, koja je stara koliko i čovečanstvo, postoji svest o toj povezanosti. Svesni smo da je sve oko nas živo, da sve ima materijalnu i duhovnu komponentu. Na primer, mir planine, njena energija čistine i duhovne snage osvežava i čisti ljudske misli. Penjanje uz planinu ili boravak na njoj utiče na naše mentalne procese, planina će izbistriti gustinu naših misli, čime nas isceljuje. Sve u prirodi ima svoju specifičnu energiju. Prema mitologiji Ifa, vrhovni kreator, Eledunmare, stvorio je sve te različitosti i prisutan je u svakoj od manifestacija, kroz različita svojstva. U čoveka je ugradio osećaje i instinkt. Kreirao je vodu i dao nam je instinkt da je pijemo. Da li smo spremni za akciju, da li ćemo potražiti vodu ili ostati žedni, zavisi od nas. Eledunmare nas je opskrbio svime što nam je potrebno za život i dalje intervencije su suvišne. Putem koncepta duše, Eledunmare je prisutan i u nama. Ujedno je u vodi i u svemu što postoji, nije napustio svoju kreaciju. Zašto bismo ga dozivali kad god smo žedni, kad je već kreirao vodu? Priroda, kao duhovni izvor od koga zavisimo, zaslužuje poštovanje, ona nas sačinjava, isceljuje, dopunjuje, osvežava. Zašto je prirodni ritam podešen tako da noću spavamo? Zbog magije noći, kada su energije revitalizacije jače. Priroda deluje na nas bilo da smo toga svesni ili ne, jer smo njen neodvojivi deo.

Obred je usredsređenost na određenu esenciju prirode i svesna komunikacija sa prirodom, u cilju isceljivanja, čišćenja, punjenja, zaštite. Onima koji nisu otuđeni od prirode je to jasno, svesni su te zavisnosti i uzajamnosti, znaju koliko ima magije u sazrevanju paradajza ili bilo kog drugog ploda. Kako se seme razvija iz grude, kako raste, opstaje, daje plodove, kako uopšte postoji u takvom obliku – sve su to magični procesi. Kako je čovek otkrio koje plodove može upotrebiti u ishrani? Instinktivno, putem povezanosti i komunikacije sa prirodom. Komuniciramo sa specifičnim esencijama i duhovnim izrazima u prirodi. Planina nosi mir. Intelektualno razvijen čovek se čudi kad čuje da neko ide da razgovara sa planinom, da je zamoli za bistrinu uma i jasnoću misli, a to se dešava samo po sebi kad odemo na planinu. Obredom intenziviramo te procese, usmereno ih prizovemo.

Obred nije recept: – Skuvaj palentu, kupi pet banana, izgovori par naučenih reči. Komunikacija sa prirodom je duhovni čin, filozofija koja zahteva celovit pristup. Razumevanje prirode se kreće od razumevanja njenih vidljivih manifestacija, preko načina na koje se odražava unutar nas, putem karaktera, do duhovne esencije koju ima. Obred je komunikacija na sva ta tri nivoa. Vidljiv i opipljiv deo obično je jednostavan, poznajemo ga putem primarnih stvari koje su neophodne za život, poput hrane i vode. Drugi deo zahteva razumevanje koje nije samo intelektualno, nego putem osećaja, zbog čega se oni, koji rade obrede za podršku drugima, dugo obučavaju izučavajući filozofiju, arhetipove prirode i univerzuma, kao i putem inicijacija koje bude i aktiviraju određene arhetipove, uz svesnost i razumevanje celovitosti ljudskog bića i različitosti njegovih izazova. Recepte za izvođenje obreda bi svako mogao da nauči, ali je etika ključni sastojak, to je mudrost iza: znanje o upravljanju snagom, tako da vatra ne bude rušilačka, nego transformaciona sila. Sposobnost manipulacije duhovnom snagom prirode nosi odgovornost. Istom energijom može se dati ili oduzeti život, sprovesti isceliteljski ili destruktivni čin – što se ne razlikuje od svakodnevnih ljudskih aktivnosti. Reči su manipulacija, misli takođe, a svesnost o tome šta tim rečima i mislima kreiramo je ključna. Umemo li upravljati snagom svojih misli i reči? Ako roditelj govori detetu da je glupo, to ima crnomagijsko dejstvo. Definišu nas svakodnevni obredi. Kuvanje i serviranje ručka je obred. Energija koja se unosi u kuvanje programira hranu, radošću ili nezadovoljstvom, kletvom ili blagoslovom. Ako žena robuje u svojoj ulozi, može da ugradi osvetničku energiju u pripremanje hrane. Zbog svega toga se naizgled jednostavan obredni recept gradi mudrošću, uz svakodnevno poliranje uma, snage i prava da se nosi blagoslov za rad i upravljanje onim što je očima nevidljiv proces. Priroda je svima dostupna, kao što je svakom čoveku data snaga reči, ali biti sveštenik za rad sa energijama prirode zahteva dug put. Dolazeći na jedan takav obred, dolazimo po rezultate tog dugog puta, kojim nije prošao samo sveštenik, nego svi oni koji su mu predali znanja u kojima su hiljade i hiljade godina čuvanja i razumevanja života samog.

Kad sveštenik pristupi komunikaciji sa energijama prirode, obično upotrebljava simboličke i materijalne izraze takve komunikacije, među kojima je česta upotreba hrane. Kada organizujemo porodične susrete ili susrete sa prijateljima, s namerom da se okupimo, da nešto proslavimo ili da podelimo radost, uobičajeno je da ih ponudimo hranom i pićem, jer to je primarno. Prvo što detetu treba kad dođe na svet je hrana. Priroda nas neprestano hrani, kako fizički, tako i duhovno. Zbog svega toga se u komunikaciji s prirodom često upotrebljava specifična hrana, sa svrhom čašćenja kojom privlačimo naklonost. Kada poslovnog partnera odvedemo na ručak, time ga mekšamo, povećavajući šansu za uspešno sklopljen posao, ujedno prizivamo napredak i blagostanje. Princip obreda često je isti. Razumevanje, namera i duhovni proces iza obreda daleko su bitniji.

Život je neprekidni ciklus žrtvovanja i uzimanja

Detetu je potrebno mleko čim se rodi. Da bi rodila dete, majka mora da žrtvuje mnogo vitalne energije; da bi ga odgajala, žrtvovaće mnogo vremena. Za svakog od nas svakodnevno se žrtvuju hrana i voda, iz čega je jasno da je život neprekidni ciklus žrtvovanja i uzimanja. Da bismo preživeli, potrebno je da nam nešto da vitalnu energiju, bilo da je to voda, salata ili meso životinje. Neprekidno smo u procesu uzimanja i davanja, što je princip ovog života. Mnogi su u sukobu s tim, smatrajući da to nije duhovni princip. Jajna ćelija i spermatozoid žrtvuju se za začeće novog bića, a sam seksualni čin može biti izraz ljubavi ili izraz nasilja. Nije pitanje da li, nego je pitanje kako. Imamo li zahvalnost, svesnost i poštovanje prema onome što se moralo žrtvovati da bismo preživeli, ili smo kroz negiranje toga u sukobu sa životom samim? Često želimo da dajemo i da budemo korisni, što je takođe žrtvovanje: energije, snage, vremena. Vreme je najbitnija komponenta, jer ne može da se vrati. Vreme žrtvovano za nekoga je nepovratno i obično nas to potrošeno vreme najviše boli kad završavamo neki odnos, u kome nam je, na primer, isteklo vreme za plodnost. Proces žrtvovanja je neprestalan i ovde se završava našom smrću. Stare generacije moraju umreti da bi se rodile nove. Smena starih i novih generacija je proces kruženja života.

U radu sa energijama postoji svest o svim tim principima. Svesni smo da, ako neko treba više vitalne energije, odnekud je treba uzeti. Ako neko ima bolest, tu bolest treba negde dati, preneti, očistiti. Ako neko želi napredak, žrtvovaće deo udobnosti, jer za napredak i blagostanje treba da se radi. Neko ko želi dete žrtvuje deo slobode. Da bi išao putem A, žrtvuješ put B. Uvek smo u fazi žrtvovanja, zbog čega obredni procesi uključuju tu simboliku. Nekada se borimo za život, za njegov produžetak, za vreme, za dugovečnost, pa u tom procesu treba pobediti i žrtvovati smrt. Kad se borimo za zdravlje, treba pobediti i očistiti bolest. Jačamo konstruktivne, umanjujemo destruktivne sile. Ljudske ambicije, želje za uspehom i ostvarenjem snova su legitimne. Svi imamo pravo da se borimo za, ali je prirodno da nismo svi jednako blagosloveni, da neko ima više dobre, a neko više loše sreće. Kako iz prirode dobijamo sve što nam je potrebno za preživljavanje – telo, instinkte, vazduh, hranu, vodu, minerale – tako se i svi duhovni vitamini nalaze u prirodi. Priroda je univerzum, zvezde, sunce, gruda, vazduh, voda, šuma, biljke, životinje, preci… Kad želimo ljubav, da li telo tražimo kod jedne osobe, a emociju ljubavi negde drugde? Kod iste osobe tražimo i jedno i drugo. Život nam pokazuje da je materijalno vidljivi izraz duhovnog, a da taj rascep između fizičkog i duhovnog postoji samo kao poremećaj unutar ljudske svesti. Ako je naš fizički opstanak zavistan od prirode, duhovne vitamine takođe treba tražiti u prirodi. Zemlja ima negujuću dušu; ako je negiramo i ne priznajemo, ne može nam pružiti negu i ljubav. Zato su ljudi danas u nedostatku vitamina prirode unutar sebe: izgubljeni, prazni, sa poremećenim unutrašnjim kompasom. Kad hodamo bosi po zemlji, to nas duhovno izbalansira, jer nas magnetizam zemlje vuče iz izgubljenosti. Obredi su procesi ponovnog povezivanja sa duhovnim konceptom prirode, duhovna komunikacija sa tim njenim delovima, za čišćenje, isceljivanje, pridobijanje određenog svojstva, za zaštitu.