Zašto radiš na sebi, kad ti je gore nego što je bilo pre?

Dok je živ, čovek ima izazove. Rastemo li iz zone konfora, ili pri suočavanju sa izazovima? Životinje u zoološkim vrtovima ne moraju da love, imaju dovoljno hrane i vode, na raspolaganju im je veterinar, preživljavanje im nije ugroženo, ali šta se događa sa njihovim instinktima i sposobnošću da prežive izvan tog zatvora?

Izazovi su nam potrebni, jer su dinamika života. Rastemo kroz suočavanje i prevazilaženje izazova. Radoznalost je prirodna esencija vidljiva kod deteta: istražuje, otkriva, uči kroz igru. Kakvog bi smisla imalo da neko odluči kako mu je dosta saznanja i da ne želi više ništa da otkrije? Detetu je svakako udobno dok ga majka nosi, ali je prirodno što hoće da prohoda, iako će biti pod rizikom da padne i udari se ili će biti u opasnosti dok prelazi cestu. Ali, to jeste život i život je duhovan. Pogrešno je duhovnost shvatiti samo kao remediju. Duhovost je razumevanje životnih koncepata i onoga ko mi jesmo.

Pre ulaska u ovaj vidljivi svet, unutar svoje duhovne esencije nosimo dozu izazova koje želimo savladati kako bismo nešto naučili, jer smo u život došli da nešto damo i da nešto pridobijemo. Možda u ovom životu imamo izazov da naučimo kako da se se izborimo za nešto, kako da se odbranimo, kako da pobedimo ili da se takmičimo, kako da volimo; možda ćemo savladati sve to ili od svega nešto. Spajanje sa genetikom, odgajanje, obrazovanje i uticaji sredine zamagle nam ili izbrišu sećanje na predsudbinski plan s kojim smo došli, pa treba iznova uspostaviti komunikaciju s tim delom unutar sebe. Ako nakon 30 ili 40 godina osetimo da nam nešto nedostaje, počnemo da se preispitujemo i da otkrivamo šta je zatočeno u našim podrumima. Ono što je tamo zaključano godinama, mora nam ispričati priču o teskobi, neprihvaćenosti, zanemarivanju, smenama tuge i besa. Otkrivanjem tog dela, otkrivamo sve te slojeve. Ako ga ne otkrijemo, život prolazi zaludno i prazno. Pre ili kasnije svi naiđemo na taj deo. Ako ne pre, onda nakon smrti, koja reciklira život koji smo stvorili i suočava nas sa istinom. Smrt nije kraj života. Napustićemo telo, a ostaće naš duhovni deo i računaće se koliko smo se za njega brinuli, šta smo postigli, kako smo prešli svoj put, sa koliko svesnosti smo posmatrali sebe i život.

Biti zaista živ znači barem ponekad i donekle osećati celovitost prisutnosti tela, uma, emocija i duhovnog dela. Osećaj celovitosti nije samo veliko ushićenje. Biti živ znači ostetiti više i videti dalje, ali ne samo ono što je divno i romantizovano. Hipersenzitivna sam otkako znam za sebe i čudilo me je kako ljudi ne osećaju nešto. Odlazeći u prostor gde vlada teška enrgija, ubrzo bih se razbolela. Drugi ljudi su tamo radili desetinama godina i sigurno su bili manje senzitivni i više otporni na uticaj prostora. Šta je bolje? Da telo to upija do tačke u kojoj će potpuno da otkaže, ili da odmah osetimo i znamo da nešto nije kako treba? Da li je bolje suočiti se s osećajima ili ih gurnuti pod tepih, odakle svakako neće sami od sebe nestati? Pod tepihom je ono što bismo najradije zaboravili, a to ostavljamo u nasleđe sopstvenoj deci. Podići tepih, da bismo očistili taj talog pod njim, nije uvek elegantna niti romantična radnja, nego susret sa svim onim što bismo najradije izbegli, samo da ne osetimo.

Ljudi u duhovnom radu najčešće traže magični štap. Mnogi kažu: – Želim ljubav! Potreban je rad: – Koliko sam dobar partner sebi? Koliko sam spreman za odnos, za suočavanje sa smenama emocija, za prihvatanje različitosti, za susret sa emocionalnim podrumima kod sebe i svojih partnera? Za dugotrajnu i dobru vezu neophodno je razvijati toleranciju, strpljivost, razumevanje. Želja za partnerskom ljubavlju je dobar motiv da se pokrenemo na taj put. Ako uvidimo da nam se na području partnerstva ne događa ništa, da je to područje stagnacije i praznine, imamo motiv. Onda treba otvoriti Pandorinu kutiju i otkriti uzrok, treba videti šta je ispod tepiha. Tamo ćemo često pronaći patnju i tugu, povređenost. U patnju povređenosti možda je upleten i zavet: – Nikad više! Ako smo tad odlučili da nikad više ne želimo da patimo zbog ljubavi, ujedno smo se odrekli ljubavi, odrekli smo se sposobnosti da osećamo. Da bismo ponovo osećali, sve te slojeve treba izneti na površinu i ići kroz sve neophodne procese: suočiti se sa ugušenom patnjom i doživeti je, osetiti tugu i odtugovati. Dok ne zaključimo taj emotivni ciklus, ne možemo u novi, nego stagniramo. U potrazi za magičnim štapom, ipak sretnemo sebe. Ako imamo ambiciju da ponovo osećamo, neminovno je da se suočimo sa emocionalnim genetskim paketom, svojim prošlim životima i paktovima koje smo sklapali u prošlosti. Imamo izbor: stagnacija, ili hrabrost za promenu koja zahteva rad na svim tim slojevima iza. Isto važi za sva životna područja.

Obično za rad na sebi dobijamo motiv kad nas nešto zaboli. Takav odnos mahom imamo i prema telesnom zdravlju, pa često tražimo asistenciju kad je već kasno. Koliko ljudi radi na prevenciji, a koliko njih žudi za magičnom pilulom koja odstranjuje bol, bez ikakvog istraživanja o tome šta nam telo pručuje tom bolešću? Odakle taj čvor patnje, šta je izvan balansa da se materijalizovalo u fizičku bolest? Na duhovni put uglavnom nas prisili neka vrsta patnje ili bolest. Neki su blagosloveni i toliko snažni, da se radoznalost sama po sebi razvije, neki su još blagosloveniji da se rode u porodicama u kojima se duhovni rad podržava otpočetka, ali to je retko. Bol je obično način da nas naša duša, naša duhovna esencija, upozoravaju da postoji nešto više od te kocke koju smo stvorili iz straha od toga da budemo živi, da osećamo, da budemo neprihvaćeni zbog svoje veličine, iz iskustava koje nosimo iz rane mladosti ili pređašnjih života. Duhovnost nije magični štap niti pilula za sreću, nego bolje, dublje i šire razumevanje. Duhovnost je biti živ. Danas je veoma moderno govoriti o misiji, o sreći. Nečija misija može biti zadovoljstvo u stvarima koje su naizgled male, ali sačinjavaju život. Na primer, da možemo u harmoniji sedeti za stolom sa svojom porodicom ili da, znajući da novcem koji zarađujemo kupujemo svoj hleb, ne psujemo posao za koji smo plaćeni. Duhovnost je stalni rad na tome da budemo spremni za životne izazove. Ako se molimo da više nemamo nikakvih izazova, molimo se da više ne budemo živi. Većinom ljudi toga nisu svesni, a kad im se takva želja obistini kroz bolest, začuđeni su i smatraju to nebeskom kaznom, a ne rezultatom svojih procesa razmišljanja. Duhovnost se danas mahom povezuje sa molitvama i obavljanjem nekih religioznih činova. Duhovan je onaj ko razume da je čovek pored njega duhovno biće i da je deo boga u njemu, pa kroz takvo razumevanje ume da bude dobar komšija, dobar prijatelj, dobar roditelj, dobra ćerka, ali ne u smislu neprekidne romantične ljubavi, nego dobar u smislu da ih pusti da žive. Duhovan čovek zna da niko nije idealan, pa ni on sam ne treba to da bude, jer je upravo u toj nesavršenosti igra života.

Često upadamo u zamku da od ljudi koji se bave duhovnošću očekujemo ideal, očekujemo da budu sveci. Kako da budemo savršeni i harmonični, kad unutar sebe imamo barem 254 predačka glasa? Svako od nas ima svoje unutrašnje dete. Svako u sebi nosi prošle strahove, uticaj emotivno nesazrelih učitelja iz škola, uticaje kolektivne degeneracije. Sačinjeni smo tako da ne možemo biti savršeni. Treba si postaviti i pitanje što uopšte znači biti savršen. Možda je savršenstvo života baš u nesavršenstvu? Duhovnost je hrabrost, usuditi se, uprkos svim tim pritiscima, da pogledamo šta je ispod.

Naš svesni deo možemo usporediti s onim što gledamo na monitoru kompjutera, a svi programi koji ga pokreću predstavljaju naše podsvesne i nesvesne delove. Duhovnost je stalno upravljanje onim što je na monitoru, ali to što vidimo ne predstavlja kompjuter u celosti. Ako na monitoru uvek imamo jednu istu zamrznutu datoteku, to nam obično ukazuje na virus. Biti duhovan znači stalno se pitati, posmatrati, istražiti programe unutar sopstvenog kompjutera. Nećemo otkriti ništa novo, osim nas samih. Kakva je to paranoja zbog koje se ne usuđujemo da zatvorimo jednu i otvorimo drugu datoteku? Često se tako ponašamo iz straha da ćemo izgubiti kontrolu. Naš duhovni aspekt – podsvest, nadsvest, duša, naša duhovna esencija – naša srž i razlog zbog koga smo došli u život, sada nam se čini preapstraktnim. Koji deo unutar nas se boji da izgubi kontrolu? Duša sigurno ne. Duhovnost je način da otkrijemo dušu, sopstvenu srž koja ima odgovore na pitanja ko sam ja, zašto sam ovde, kuda idem. Duhovnost je i sposobnost posmatranja okruženja i sposobnost da reagujemo na odgovarajući način: nekada se moramo braniti, nekada takmičiti, nekada zaštititi. Sve to je duhovno.

Na primer, pojam kuće označava fizički prostor za stanovanje, ali može da označava i dom. Dom je definisan osećajem i emocijama, kao mesto na kome se odmaramo, nadopunjujemo snagu, u harmoniji smo. To čini duhovnu komponentu doma, kao što fizičku komponentu kuće čine cigle i crep. Trudila sam se da obezbedim dom, ali sam u genetskom paketu, pored lepih trenutaka, dobila ratove, progonstva, alkoholizam i svađe kojima je dom pretvoren u pakao. Ambicija da stvorim dom motivisala me je da otvorim Pandorinu kutiju, da se suočim sa slojevima njenog sadržaja i da ljuštim jedan po jedan, sve dok ne realizujem dom. Do tada i ništa kraće. Nakon toga me čeka još veći zadatak: da održavam dom kao mesto harmonije, revitalizacije i spajanja sa životom; da negujem osećaj da se u životu osećam kao kod kuće. Naizgled mali cilj otvorio mi je dug put do zacrtane tačke. Ljudi se plaše duhovnosti, pa u svoj dom unose svađu, razočaranja, nerazumevanje za sopstvenu decu čim izraze drugačije mišljenje. Iz nespremnosti na život prave od života pakao. Lakše je tražiti izgovor: – Ni kod tebe nije idealno, a baviš se duhovnošću. U čemu je svrha? Lakše je naći izgovor, nego priznati da, nezavisno od toga da li smo svesni svoje duhovne snage ili ne, ona jeste unutar nas. Možemo postepeno učiti kako da njome upravljamo, ili da je nesvesno koristimo za pravljenje pakla od života. Jedini način da preuzmemo volan svog života, barem do neke mere, je da budemo duhovni. Biti duhovan ne znači biti stalno u molitvi ili na nekom duhovnom tretmanu, nego živeti svoje vrednosti, dnevno sinhronizovati svoj um, duhovni deo, emotivni i fizički deo postojanja.

Duhovni rad na sebi je neprekidan. Kao što svom fizičkom postojanju svakodnevno obezbeđujemo hranu i higijenske uslove, tako je potrebno da se pobrinemo i za svoje duhovne delove. Nije dovoljno da se samo jednom operemo u životu, niti kažemo: – Zašto da se perem, kad ću se sutra ponovo isprljati? Kao što je nemoguće jednim obrokom obezbediti celoživotne zalihe telu, isto tako je nemoguće nekim jednokratnim procesom opskrbiti svoju duhovnu esenciju. Život je konstantna obnova, svaki dan nosi nova pitanja, nove izazove i nova učenja. Lekcije o životu nikada se ne završe i nikada nismo potpuno rasvetljeni, jer život uvek donosi nove izazove i zahteva aktivno prisustvo.