Duhovno tretiranje (ne)plodnosti

Koncept plodnosti ne odnosi samo na plodnost u fizičkom smislu rađanja deteta, nego možemo govoriti o plodnosti ideja i mentalnih procesa, o kontinitetu stvaranja i napretka, o duhovno-energetskom konceptu plodnosti. Treba ustanoviti da li je neplodnost rezultat nedostatka plodnosti ili prisustva abortivne (abiku) energije. Ako se fokusiramo na fizičku neplodnost, kao nemogućnost rađanja deteta, pored biološkog aspekta (fizičkog stanja jajnika i spermatozoida), svakako treba ispitati duhovni aspekt plodnosti. Jedan od uzroka može biti genetski, neplodnost kao deo porodičnog paketa koji će kod nekoga da se manifestuje. Moguće je da majka želi dete i da dete želi tu majku, ali da postoji genetski problem u aspektu plodnosti. Postoji energija koja je za, ali i energija koja ide protiv toga. Moguće je da dete abortira plod, ako proceni da je otac pogrešan ili da je majka pogrešna, pa par nema dece zbog uzajamne energetske nekompatibilnosti. Abortivna energija unutar tela takođe je jedan od mogućih aspekata neplodnosti. Spiritualna društva iz paralelnog sveta mogu vršiti uticaj kojim nekome uskraćuju dozvolu za plodnost. Uticaj spiritualnih društava (egbea) je ogromno polje istraživanja. Na primer, neko može da ima duhovnu decu u paralelnom svetu, pa ih zato nema u vidljivom. Ako je neko napravio pakt kojim se odrekao seksualnosti zbog nekadašnjih duhovnih dogmi, pakt će uticati na ceo proces plodnosti počevši od seksualnog čina, preko začeća do sposobnosti održavanja trudnoće. Bezbroj je mogućnosti. Treba ispitati više aspekata: libido, začeće, sposobnost da se očuva plod, dugovečnost, rađanje i završavanje ciklusa. U kom god aspektu da je prisutna abortivna energija, reč je o abiku fenomenu.

Ne postoje globane istine, niti jedan sveopšti uzrok neplodnosti, nego svakako treba konsultovati Ori pojedinca iz čega će se pokazati da li je stanje promenljivo, šta je prvi korak, da li je prvo potrebna medicinska ili duhovna intervencija. Imamo pravo da se borimo se za ono što želimo u životu, a Ori će pokazati u kom pravcu treba ići da bismo povećali šansu za realizaciju. Uopšteno govoreći, neplodnost može da bude rezultat prokletstva roda, globalne vekovne kontrole seksualnosti i nedostatka svesti o posledicama abortusa koji su generatori abiku energije, naročito kada se uopšte duhovno ne tretiraju. Dug prema abortiranima i abortivna energija prenose se genetski, što akumulira prisustvo abortivne energije. Ako su jajnici i spermatozoidi zdravi, doći će do začeća, ali zbog prisustva abortivne energije trudnoća može biti prekinuta pre nego što se uopšte ustanovi. Ori, duhovna bit deteta, povezuje se sa plodom odmah u trenutku začeća, pa je debata o tome da li je abortus ubistvo ili ne potpuno uzaludna. Ne govorimo o moralu, nego o činjenici da svaki abortus nosi posledice, i to velike, jer je njime duša osujećena u nameri da dođe u život, zbog čega će imati tendenciju osvete. Koncentracija netretiranja abortusa iz roda u rod može biti jedan od uzroka što je neplodnost izraženija nego ranije. U kolektivnoj genetici često je prisutno prokletstvo roda, kao posledica ratova i drugih faktora iz prošlosti. Najčešći uzrok neplodnosti je prisustvo abortivne abiku energije. Ako se dete rodi putem veštačke oplodnje, svakako treba tretirati abiku energiju koja se razotkrila kroz činjenicu da nije bilo moguće ostvariti trudnoću prirodnim putem. Abiku energiju tretiramo kako ne bi previše uticala na život rođenog deteta. S tim se odvajkada borimo, ne kažemo: – Tako mora biti – jer zdrava pamet traži alate kako da smanji patnju, kako medicinskim, tako i duhovnim putem. Oduvek je bilo žena bez dece, ali nije uvek bilo medicinske šanse da nađu drugi put.

Živimo posledice vekovne duhovno-energetske rigorozne kontrole seksualnosti, senzualnosti, začeća. Kakav nam je odnos prema budućnosti i naraštajima koji dolaze? Ljudi obično žele decu, ali strahuju za njih. U kakvoj atmosferi se onda deca rađaju i za kakvu budućnost? Imati dete je duhovni projekat, koji uključuje rad sa precima i genetskim prenosom, emotivnim turbulencijama i društvima u paralelnom svetu. Duhovni rad na svim tim područjima je neminovan. Postoje kulture u kojima seksualnost i senzualnost nisu tabuizirane teme, nego su jasne, slobodne i slavljene kao deo života. U našoj kulturi su vekovima pod velom greha, srama, kontrole i zabrane, pa su posledice neizbežne. Jedan od kolektivnih problema je nerazumevanje abortusa i nedostatak njihovog duhovnog tretiranja, čije posledice danas živimo. Abiku fenomen je sveprisutan u duhovnim granama koje život smatraju kaznom ili prolaznim čistilištem bez ikakve vrednosti. Zbog čega bi se onda deca rađala? U shvatanju duhovnosti na našim teritorijama, duhovnost je odvojena od seksualnosti, a samim tim i od aspekta plodnosti, rađanja, postojanja. Duhovno tretiranje plodnosti je neophodno, a danas nam je to nepoznanica. Neke od energija koje upotrebljavamo u te svrhe su Egbe, Kori, Iroko. Intelektualnom zapadnjaku je nepojmljivo da duhovna energija stabla (Iroko) može da tretira duhovni aspekt plodnosti. Negiranjem duhovnog aspekta duhovni problemi se skladište i gomilaju, umesto da se tretiraju i rešavaju.
Danas nam je suviše apstraktna ideja o tome da nečiji muž iz paralelnog sveta ne dozvoljava rađanje deteta u vidljivom svetu, ali to postoji. Suviše nam je apstraktno da nečija abortirana deca ne dozvoljavaju novo rađanje, što se takođe dešava. U tim primerima nije dovoljno da dete ipak uspe da se rodi, nego treba raditi na smanjenju daljeg uticaja abortivne energije koja se može manifestovati na bilo kom području detetovog života ili cele porodice (kao energija prekida, energija prerane smrti).

Borimo se za snove; najgore je ne pokušati ništa. Po principu zdrave pameti, obično ne kažemo: – Neka pati, verovatno mora otplatiti neki karmički dug – nego tražimo rešenje. Iz razumevanja genetike i uticaja društava iz paralelnog sveta možemo se zapitati da li je to stvarno dug, ili smo nekada žrtve genetskih dugova. U krajnjem slučaju, nije ni važno, jer kada neko pati zbog nedostatka plodnosti i želi dete, ima pravo da se bori za snove i da traži rešenje. Ko ima pravo ikome da kaže: – Ne smeš imati te snove! Negde si zaslužio da patiš! Danas nije retko da žene u četrdesetim, kada im se zaključuje biološki sat, požele dete. Ko ima pravo da kaže: – Ne smeš! Kad dođu na konsultacije sa Ifa, ne postavljaju pitanje da ili ne, nego kako. Ifa razotkrije kako je podržati u realizaciji te ambicije. Žena može da kaže: – Ne vidim smisao života ako ne rodim dete! Naravno da je to pomalo iskrivljen stav o životu, ali se ipak borimo za njen san. Ni lekari, ni sveštenici nisu sudije. Kakav bi lekar mogao da kaže: – Razboleli ste se jer pušite. Neću da vam prepišem lekove, sami ste krivi što ste se doveli u takvo stanje. Iz tog stanovišta, postoji li uopšte čovek kome bismo smeli da asistiramo? Nije pitanje da ili ne, nego kako.

Kako duhovno tretirati posledice kad se neko rodi putem veštačke oplodnje ili surogat materinstva? Odmah imamo informaciju da je tu prisutna abortivna energija i da je treba minimalizovati. Postoje određene kritične tačke u slučajevima veštačke oplodnje, kada na primer, od tri ploda eliminišu jedan. To jeste ubistvo, a blizanci koji se rode imaće trećeg brata ili sestru koji će unositi abiku aspekt u njihove živote. U slučajevima surogat materinstva, na dete utiče genetika obe majke, kao i u slučaju usvojene dece. Noseći plod unutar svog tela, surogat majka sigurno će razviti neki odnos sa detetom. Njihovo razdvajanje može stvoriti konfuziju. Ali, koncept majčinstva ne tiče se samo fizičkog aspekta rađanja. Dešava se da neko rodi dete, a da neko drugi ima više materinskog prema tom detetu nego biološka majka. Emotivno odbacivanje između majke i deteta nije retka pojava. Mnogo je ljudi rođeno pogrešnim roditeljima, a surogat materinstvo nosi samo još jedan dodatni zaplet. Kolika je uopšte mogućnost da se naši duhovni roditelji, s kojima smo kompatibilni, inkarniraju pre nas i da zajedno zasnuju porodicu u kojoj ćemo se roditi? Koncept surogat materinstva na duhovnom planu možda već imamo unutar sebe. Možda smo iskoristili majku da bismo došli u život, možda je ona naša žrtva. Koliko ljudi se rodi samo zato jer hoće da se rode? Ko o tome može da sudi? Treba samo znati da postoje duhovne posledice i da je svrha rođenja prelaz iz duhovnog u vidljivo postojanje, pa duhovni aspekt moramo uzeti u obzir. Ako je neko začet u seksualnom činu u kom roditelji ne uživaju, nego to rade jer su venčani i takav je red, u kakvoj atmosferi dolazi do začeća? Gde su onda granice između prihvatljivog i neprihvatljivog, šta je moralno, a šta nije? Ko to može da razluči? Samohrane majke i dalje nisu društveno prihvatljive, što proizilazi iz činjenice da dete ne može biti začeto bez sadejstva muškog i ženskog. Ali, veza između majke i deteta je jača, majka je ulaz u vidljiv svet. Postoje partnerstva u kojima su muškarac i žena samo fizički zajedno, a emotivno svako od njih živi sam. To je takođe primer samohrane majke, iako to možda nije vidljivo. Svakako da nas zanima emotivni koncept, a ne samo fizičko prisustvo.

Znamo da će dete koje se rodi kao rezultat silovanja biti stigmatizovano. Naravno da mora postojati mogućnost za abortus, jer nekada smo primorani da biramo ono što je manje teško. Izbori nisu uvek crno-beli. U slučajevima trudnoće koja je posledica silovanja, verovatno je da abiku duša bira takav način začeća. Mora postojati mogućnost za manje teške stvari, ali, ako neko odabere abortus, treba da zna kakve su duhovne posledice abortusa i kako da ih tretira. Treba tretirati psihičko stanje žene i dušu abortiranog deteta, a to su procesi, nema magičnog štapa koji može da prebriše ono što se dogodilo. Nije pitanje za ili protiv abortusa, nego je stvar svesnosti o duhovnim posledicama koje ga prate, jer abortusom kreiramo duhovnog neprijatelja. Negiranje duhovnih aspekata i postojanja paralelnog sveta uskraćuje nam mogućnost da adekvatno odgovorimo na takve izazove. U filozofiji Ifa nema mesta za osuđivanje, nego je osnovno pitanje: – Kako podržati svakog pojedinca na njegovom individualnom putu? Tabuizacija, osuda i moral samo pogoršavaju situaciju. Abortusi se neće sprečiti, plodnost se neće zaustaviti, generalna zabrana ne donosi nikakvo rešenje. Važnije od ne smeš je razumevanje dugoročnih duhovno-emotivnih posledica, na osnovu čega možemo proceniti da li smo spremni na izazov koji dolazi s određenom odlukom koju donesemo.

Za svako dete je bitan način dolaska u ovaj vidljiv svet, koji definiše njegov ulaz i mnogo toga nadalje. U porodici gde je žena u seksualnoj revoluciji napravila 18, 13 ili 7 abortusa, neka katastrofa negde sigurno postoji, a još je gore ako sledeća generacija plaća njen dug. Ako je neka majka imala 18 abortusa, pa sada hoće da rodi, sigurno da kod nje postoji anemičnost prema plodu. Da bi mogla 18 puta abortirati, morala je uništiti svoje majčinske instinkte. Abortus znači da imamo nerođeno dete za koje treba da se brinemo. Ako jednom detetu damo sve, a drugome ništa, ostaje nam dug prema nezbrinutom detetu. Jedno dete držimo na prestolu, drugo u podrumu. Posle dvadeset godina se setimo da otključamo podrum i kažemo: – Izvini! Možemo li očekivati da to dete ode u nov ciklus potpuno oslobođeno i revitalizovano? Naravno da ne. Nezbrinuta deca su dug koji nasleđuju sledeće generacije. Postoje rituali za neutralizaciju abortusa, ali to nisu jednokratni zaključeni rituali, nego način da smanjimo uticaj tog čina i da omogućimo toj duši nov ciklus. Ali, razbijenu čašu ne možemo vratiti u prvobitno stanje. Smanjujemo posledice, održavamo stanje da se ne pogorša, živimo s tim.

Abiku fenomen može da potiče od konkretne žene, od porodice, od deteta koje se inkarnira. Postoje duše koje ne mogu da se umeste u život. Prerano umrlo dete u tradicionalnim zajednicama markiraju, da bi ga prepoznali kad se opet rodi. Onda kažu: – Opet se rodio. Ori razotkrije abiku fenomen kroz njihova imena koja, na primer, mogu imati značenje ne umri opet ili videćemo da li će preživeti ovaj put. Iz imena je jasno kakvu tendenciju nosi. Zašto se dete rodi u potpuno disfunkcionalnoj porodici, u Hirošimi, u ratu u Bosni? Da bi manifestovao abiku koncept. Nekako se moramo roditi. Ne postoji idealan put za dolazak na ovaj svet. Možemo se roditi u Africi, u zajednici koja razume duhovne procese i podržava individualnost, ali tamo smo u džungli – da li je to prostor koji nas podržava? Prava majka, pravi otac, pravi prostor, pravo vreme – sigurno da nešto od toga neće biti pravo i to nije problem. Jer, ako čekaš na idealnu priliku, čekaš.

Pitanje plodnosti je sastavni deo života, uobičajeno je da neko ima plodnost, kao što je uobičajeno da je neko nema, ali svako ima pravo da se bori za svoje snove. Ipak, postoji mogućnost da ne uspemo u svakoj borbi, pa se treba pomiriti s činjenicom da smo dali šansu, umesto da iz toga gradimo dodatne drame i frustracije. Ljudska rasa ima tendenciju preživljavanja, duše imaju potrebu za inkarnacijom, a put je nekada teži, nekada lakši.