„Zelim porodicu. Zelim napredak. Zelim dom.“ Šapnula je kada je zakoračila u hram. Na susret sa svojim precima. Sa svojim nesvesnim. Sa svime onim što u tišini, iznutra, oblikuje baš to – porodicu, dom, koren, pravac.
Tako je počelo putovanje.
Telo je bolelo.
Iz grudi se osećala tuga i neisplakan plač.
Iz nesvesnog su izranjavali programi,
potisnuti i utkani duboko u nju.
Noge su bridile, kao da su okovane.
Materica – sečena.
Grlo – stegnuto kao da je neko davi.
U glavi – pritisak,
strah koji na momente dodiruje bezdan.
Ali to telo nije govorilo iz prošlosti.
To telo je – govorilo istinu sada.
Ovo nije bilo putovanje ka spolja.
Već ka unutra.
U dubinu nesvesnog.
U susret sa precima koji su, svesno ili ne,
ostavili tragove –
tragove koji danas utiču na ono što ona želi.
Želja je bila njena.
Ali ono što iznutra deluje protiv te želje –
to je nasleđeno. I sada je bilo vreme da se pogleda u oči.
Put do porodice, doma, pripadanja –
nije bio slobodan.
Bio je prepun skrivenih prepreka.
Roditelji nisu gledali u decu.
Gledali su nazad – u svoje roditelje,
u ideale, u autoritete,
u Boga koji se odmakao od života
i stao na mesto koje deluje nedostižno.
Deca su se rađala da služe.
Da izdrže. Da poprave. Da podnesu.
Žene nisu rađale iz ljubavi.
Rađale su jer se moralo.
Telo im nije bilo hram,
već dužnost, obaveza, sredstvo.
Nisu imale pravo da njime raspolažu.
A kuća –
nije bila mesto sigurnosti.
Već mesto patnje.
Dok se dom zamišljao negde gore –
van života.
Sve se vrtelo unazad.
Kao kada bi se sat vrteo naopako.
Postalo joj je jasno zašto nije mogla napred.
Zašto ju je pratila strepnja od partnerstva.
Zašto do sada nije ostvarila porodicu.
Zašto ima poteškoća s plodnošću.
Jer nije bilo temelja na kojem bi život mogao da nikne.
Sreli smo žene koje su rekle:
„Ovaj svet je mesto patnje. Ovde smo robinje.
Spas je izvan tela, izvan života.“
Kako onda slaviti život –
kad je telo majke ubeđeno da je život kazna?
Zašto bi dete bilo rođeno –
ako nije poželjno da živi?
Pojavljivali su se i preci koji su govorili:
„Večnost je gore.“
Ali to „gore“ bilo je zaleđeno.
Bez pulsa. Bez rasta. Bez ciklusa.
To nije bila večnost života –
to je bilo polje iz kojeg se beži.
Videli smo i tišine koje su ostale posle
neizgovorenih, prekinutih života.
Abortuse koji nisu nestali,
već kao senke lebde kroz porodične linije.
Na njih utiču i oni koji su rođeni.
I oni koji nisu.
Videli smo gubitke doma.
Gubitke korena.
Gubitke prisustva.
Nasilje u porodici.
Generacije koje su živele – samo da prežive.
Telo je postalo kavez.
A dom – apstrakcija.
Nije bio mesto. Nije bio osećaj. Nije bio dozvoljen.
Sve ti programi su sada delovali unutar nje –
kao tihi sistemi za navođenje,
koji su je stalno vraćali unazad.
Ali sada ih je videla.
Osvestila.
Razumela.
Očistila.
I zato više nisu mogli upravljati njenim putem.
Verovanja su govorila:
da telo nije sveto,
da maternica žene nije svet prolaz za dušu,
da ona nema prava na snove.
Da nije ona ta koja stvara dom –
već ona koja samo treba da služi tuđem.
U takvom poretku,
život gubi smer.
I duh se ne spušta – već ostaje na čekanju.
Otvarali su se slojevi.
Sloj po sloj. Generacija po generacija.
Program po program,
koji je tiho, ali snažno, stajao naspram njene želje.
Nisu to bili samo porodični glasovi.
To su bili i kolektivni obrasci:
da je zemlja prostor iskušenja – a ne života.
Ali ona je bila spremna.
Da ide do kraja.
Da se kroz bol, kroz uvid, kroz telo –
probije u najdublju unutrašnju ekspediciju.
Osvestila je.
Razumela.
Zaključila cikluse.
Transformisala – ne samo ono što je zatekla,
već i ono što se nikada ranije nije smelo ni izgovoriti.
I došla je do najtiših pitanja:
Da li je moje telo dom moje duše?
Da li mogu slaviti život na zemlji –
toliko da zaista poželim da budem ovde?
Imam li u sebi sliku zdravog partnerstva?
Znam li kako podržati dete –
da se ne rodi samo telom, već i dušom?
Mnogo je razrešila.
Mnogo pitanja još pleše u njoj –
kao ritam koji se ne smiruje, već se širi.
Ali jedno je sigurno:
Pretci su stali iza nje.
Priznali su svoje priče.
Preuzeli ono što je bilo njihovo.
Shvatili da njihova istina nije konačna.
Da ono što je nekada bilo zaštita –
sada sputava.
Shvatili su i ovo:
da napredak ne dolazi tako što generacije ponavljaju iste rane,
već tako što sledećima bude bolje.
To je njihovo isceljenje.
To je njihov put dalje.
Jer možda –
baš neko od njih
će se opet roditi.
U ovom rodu.
U telu deteta.
U ovom domu,
gde je život prihvaćen.
Gde se duši kaže:
„Dobrodošla si.
Ovaj svet je sada tvoj dom.“